compression / kompresija





Video/photo project "Compression"
exhibited at Kuća Bukovac, Cavtat, Croatia summer 2008

__
All photos taken with a Sony camera (serial number: DSC-F282 #1853814,
won at a photo competition few years ago - the topic was 'time'),
circa 13.500 photos taken over 4 years and put together in chronological
order to make a 9:25 min / 24 frames per second video...
______
Tekst Ivane Hanaček uz izložbu 'Kompresija', Kuća Bukovac, 2008.


DSC-F282 #1853814

Jednom je neki likovni kritičar zapisao: "...ruka mu suviše drhti, ne pokorava se i dijete bi moglo slikati kao on, u teškim trakama cjede se boje sa njegovih slika, a kad se osuše po njima se hvata debela kora. Čudak je on i luđak. Kakve li tame, kakve svojeglavosti, sve se to gubi u crnoj magluštini, postao je sovuljuga što se boji danjeg svjetla, sin moćnog mraka. Pa kad se čovjek još sjeti razbludnosti i raskalašenog života kojim on živi, on je izgubljena duša, od koje bježiš sa zgražanjem." Bezimeni kritičar ispisao je dojmove gledajući Rembrandtovo slikarstvo.

Poznata je priča o američkim Indijancima iz Kolumbovog vremena, koji, nemajući perceptivno iskustvo velikog plovila-broda, nisu registrirali Kolumbovo brodovlje koje se približavalo kopnu. Vidjeli su tek neobično mreškanje na pučini, jedino je plemenski šaman, nakon duboke koncentracije, registrirao veliko plovilo-brod.
Spominjem ove zanimljivosti iz područja povijesti pogleda, jer je Turkoviću unazad nekoliko godina način zapažanja, odnosno percepcija, glavna preokupacija. Do te je teme došao na samom početku bavljenja fotografijom, želeći u tom mediju izraziti ne onaj jedan zamrznuti trenutak, nego kontinuitet, protok vremena. Time je, u medijskom smislu, stupio u eksperimentalni međuprostor filma i fotografije, prelazeći tanku graničnu liniju ponekad na jednu, ponekad na drugu stranu. U Bukovčevoj kući izložena su dva rada: eksperimentalni video "Kompresija" i interaktivna fotografija, Tomislavov autoportret.

Video je sastavljen od tisuća fotografija koje su snimljene tijekom više od četiri godine, digitalnim fotoaparatom, od dana kada ga je Turković dobio u ruke do dana otvaranja izložbe. Riječ je o fotografsko-dnevničkom zapisu, osobnom fotografskom albumu, u kojem nema cenzure. Tu su fotografije koje je snimio dok je radio u marketinškoj agenciji, serije fotografija sa samostalnih izložbi, fotografije s ljetovanja, rođendana, te niz intimnih fotozapisa. Izloženo je sve ikad okinuto, svaki klik. Način prezentacije fotografija ne dopušta slaganje priče, ne dopušta razvijanje onog čarobnog fantazma koji obuzima svakoga tko poseže za starim obiteljskim albumima. Što zapravo vidimo gledajući Kompresiju, tu ogromnu količinu fotografija? U kolikoj mjeri naša percepcija ovisi o iskustvu već viđenog?

Netko, gledajući Kompresiju, može reći da vidi stari zagrebački tramvaj broj 13, da vidi svoje lice na kuli Lotrščak, da vidi Dubrovnik, livadu u Virju, neku plažu tamo na jugu, da vidi lice prijateljice, hotelsku sobu, sprovod, vjenčanje... Netko drugi, nakon pažljivog gledanja, mogao bi konstatirati: Tomislav je snimio Vrijeme. Neukorjenjeno, neuhvatljivo, leteće Vrijeme.Forma videa zahtijeva posebnu analizu: fotografije su posložene kronološkim redom u devetominutni, uvjetno rečeno, film. Oko promatrača bombardirano je, u doslovnom smislu riječi, s dvadeset četiri fotografije u sekundi. Turković se poigrao s vizualno-optičkim fenomenom sedme umjetnosti, sa strukturom filma općenito, evocirajući činjenicu da je svaki film zapravo izmjena 24 fotografije u sekundi, koje naše ograničeno oko ne vidi kao niz fotografija, već kao sliku kojoj je dodan aspekt pokreta u prostoru i vremenu. U Kompresiji je obrnuto nego u filmu, oko vidi tisuće nepovezanih fotografija, elementarnu strukturu filma. Ukinut je prirodni, vremenski i semantički, tok naracije. Četiri godine raznih događaja, trenutaka, mjesta i ljudi zgusnuto je u svega devet minuta. Video podsjeća na trenutak prije smrti, kada čovjeku cijeli život u mahu preleti pred očima. Gledanje Kompresije izaziva nelagodu, mučninu. Promatračeva pažnja biva nemirna i duhom odsutna. Ostalo je samo vrijeme.

Turkovićev rad u tome smislu evocira perceptivni modus modernizma, čiji je uzrok, kako piše Benjamin, u ekspanziji industrijskog kapitalizma, u iskustvu kapitalističkog grada. U Kompresiji je izbjegnuto svako ortodoksno fotografsko, odnosno, filmsko stvaranje. Turkovićevo formalno eksperimentiranje naglašava da svijet nije onakav kakav se pojavljuje.Drugi rad, Autoportret, u formi zvučne, interaktivne fotografije, rađen je kao završni zadatak na studiju Dizajna, na zadanu temu autoreprezentacije, autoreklame. Tomislav je putem njega izrazio svoje interese, ono što ga određuje. O sebi govori jednom jedinom fotografijom. Ta inicijativa vraća nas na autorovu samostalnu izložbu Sve sada (Fotogalerija KIC, 2005.), na kojoj je izložio seriju panoramskih, kolažiranih fotografija, vremensko-prostornih poetskih metafora.

Autoportret je također takva fotografija, kolažirana od pedesetak digitalnih fotografija snimljenih s točke utopijskog panoptikuma, mjesta odakle je sve vidljivo. U idiličnoj podravskoj arkadiji lik Tomislava pojavljuje se na mahove, kao u igri ?sad me vidiš, sad me ne vidiš?. Krajoliku razbuktalih boja dodana je zvučna instalacija. Čujemo cvrkut ptica, bumbare, pčele, zvukove sa uzavrele ljetne livade, ali i elektonsku glazbu kojom Turković eksperimentira dugi niz godina. Gledamo Autoportret na displayu, pomičemo oznaku miša i simulacija / igra počinje: Tomislav se, s dozom autoironije, pojavljuje u pregršt različitih poza zaigranog djeteta na livadi. Bere poljsko cvijeće, valja se po travi, skače od veselja, lovi leptira... Njegovom pojavnošću brujanje prirode preklapa se s tonskom ljestvicom, dionicama ambijentalne elektronske glazbe. Nebo-tišina. Obronci i proplanak zuje. Ponekad zvukovi ispadaju iz ritma, disonanca se oslobađa, dolazi do kakofonije. Klik na plavo, klik na crveno, klik na zeleno. Crveno, crveno, crveno. Dva puta plavo. Uputa za igru: dobro zamješajte boje. Što je sve Tom rekao o sebi?


Ivana Hanaček
______